Prazna stolica nije prazan prostor
Na zamišljenoj pozornici stoji samo stolica. Prije nego što se pojavi izvođač, već postoje odnosi: stolica prema rubu scene, svjetlo prema naslonu, gledatelj prema mjestu na kojem bi netko mogao sjesti. Scenografija počinje i prije nego što postane raskošna.
Naslovna ilustracija uz ovaj tekst prikazuje izmišljenu pozornicu. Izrađena je kao originalna generirana slika, a nije fotografija određene dubrovačke predstave. Uzmimo je kao početak male vježbe: zadržimo isti predmet, promijenimo njegov položaj i pogledajmo koje smo odnose doista promijenili. Ne pokušavamo pogoditi jednu točnu priču iza slike.
Prvi raspored: u sredini
Na skici A stolica je približno u sredini prostora, okrenuta prema donjem rubu crteža. Taj rub označava stranu zamišljenog gledališta. Oko stolice ostaje praznina s obje strane. Nismo dodali izvođača, vrata, glazbu ni repliku koja bi objasnila što se događa.
Što se u takvom rasporedu prvo ističe? U ovoj skici stolica nema drugi predmet s kojim bismo je usporedili. Zato možemo opisati njezin odnos prema rubovima i preostalom prostoru. Možemo zamisliti da nekoga čeka, ali skica ne sadrži osobu koja dolazi. „Stolica je u sredini” i „netko treba doći” nisu iste vrste rečenica.
Pokušajte zapisati položaj bez riječi „usamljena”, „prijeteća” ili „napuštena”. Zatim napišite jednu takvu riječ na zaseban redak. Prva rečenica opisuje raspored; druga otvara vaše čitanje. Nema potrebe izbrisati dojam, samo ga nemojte zamijeniti podatkom o radnji.
Drugi raspored: uz stražnji rub
Na skici B isti je predmet pomaknut prema stražnjem rubu. Okrenut je kao prije, a pravokutnik pozornice i položaj gledališta ostaju isti. Pred njim sada postoji više praznog prostora. To je vidljiva promjena koju možemo usporediti bez pripovijesti o tome tko je stolicu ondje ostavio.
Što se promijenilo kada smo pomaknuli samo predmet? Promijenila se udaljenost do prednjeg i stražnjeg ruba, a s njom i veličina praznog prostora ispred stolice. Nismo dokazali da je prizor postao tužniji ili da osoba na stolici mora biti važnija. Takvo čitanje tražilo bi ostatak izvedbe: tijelo, svjetlo, zvuk, trajanje i odnos s drugim prizorima.
Na listu papira označite prostor koji bi izvođač morao prijeći od prednjeg ruba do stolice. U A i B put nije jednako dug na našoj skici. Nemojte taj crtež pretvoriti u metre ili sekunde; nemamo mjerilo ni brzinu kretanja. Za ovu usporedbu dovoljan je odnos kraćega i duljega puta unutar istog modela.
Treći raspored: isti položaj, drugi smjer
Za C se vraćamo na položaj iz A, ali stolicu okrećemo. To je zasebna usporedba. Ako bismo je istodobno pomaknuli i okrenuli, teže bismo objasnili na koju promjenu reagiramo.
Što publika sada može, a što ne može vidjeti? U modelu je naslon okrenut prema gledalištu. Zamišljena osoba koja bi sjedila u uobičajenom položaju bila bi leđima prema toj strani. Time smo promijenili uvjet gledanja njezina lica, ali još nismo napisali motiv: izbjegavanje, čekanje ili običan praktičan raspored ostaju različite mogućnosti.
Promijenite zatim samo mjesto s kojeg gledate crtež. Predmet ostaje isti, a vaš odnos prema njemu postaje drukčiji. To ne znači da svaki gledatelj stvarne predstave vidi potpuno drugu izvedbu. Znači da pri opisu trebamo zadržati vlastito mjesto gledanja, osobito kad je prizor djelomično zaklonjen.
Bilješka na jednoj stranici
Za svaku skicu sačuvajte tri različite vrste zapisa. Prvo nacrtajte rubove, stolicu i stranu gledališta. Ispod toga napišite jednu rečenicu o promjeni koju ste napravili. Na kraju dodajte kratku mogućnost radnje, jasno označenu kao vlastitu zamisao.
- A — položaj
- Stolica je u sredini. Moguća zamisao: netko je trebao sjesti, ali još nije došao.
- B — pomak
- Stolica je uz stražnji rub; ispred nje je više praznog prostora. Moguća zamisao: ulazak i prilazak stolici postaju zaseban dio prizora.
- C — smjer
- Stolica je ponovno u sredini, sada okrenuta od gledališta. Moguća zamisao: gledatelj čeka da se lice okrene prema njemu.
Ove zamisli nisu objašnjenja neke postojeće režije. One pokazuju kako iz malog prostornog odnosa možemo razviti više početaka. Drugoj osobi ista stolica može otvoriti drukčiji prizor. Korisno pitanje nije „Tko je pogodio?”, nego „Na koji se dio rasporeda oslanja to čitanje?”.
U stvarnoj izvedbi predmet postoji kroz vrijeme. Može ostati neupotrijebljen, biti premješten ili nestati dok gledamo drugamo. Zato uz položaj zabilježite i trenutak promjene. Naš tekst o tišini prije pljeska bavi se upravo slijedom, a ne samo završnom slikom. Kad se prizor smjesti izvan dvorane, grad dodaje vlastite odnose i putove gledanja.
Vježba završava s tri crteža, a ne s presudom o značenju stolice. Sačuvali smo isti predmet i imenovali promjene koje možemo pokazati. To je dovoljno čvrst početak za razgovor o scenografiji, bez pripisivanja namjera autorima predstave koju ovdje nismo gledali.