Tišina prije pljeska

Kraj izvedbe nije uvijek trenutan. Ponekad posljednja replika završi, tijelo ostane u položaju, a gledalište još ne zna treba li odgovoriti. Taj kratki razmak dio je kazališnog iskustva, premda ga se u prepričavanju lako preskoči.

Pljesak označava promjenu odnosa. Izvođač više nije samo lik ili prisutnost unutar prizora; ponovno postaje osoba kojoj publika zahvaljuje. No prijelaz može biti mekan, nagao, neugodan ili svečan. Njegov oblik utječe na ono što ostaje u sjećanju.

O tome se može pisati bez proglašavanja jedne reakcije jedinom ispravnom. Duljina pljeska sama ne objašnjava kvalitetu predstave, a tišina ne mora značiti ravnodušnost. Gledatelj s jednog mjesta ne može znati što misli cijela dvorana.

Korisnije je opisati slijed: posljednji zvuk, promjenu svjetla, prvo kretanje i početak odgovora publike. Takva bilješka čuva konkretnost trenutka. Ovaj ogled govori o mogućnostima gledanja, ne donosi izvještaj o određenoj izvedbi niti tvrdi da je autor bio u gledalištu.