Kad grad postane dio prizora

Predstava na otvorenom ne dobiva samo drukčiju pozadinu. U nju ulaze prolazi, udaljenosti, postojeći zvukovi i navike mjesta. Zgrada koju stanovnik svakodnevno zaobilazi može u izvedbi postati granica, ulaz ili predmet pažnje.

Zanimljivo je razlikovati scenografsku uporabu grada od njegove razgledničke slike. Prepoznatljiva fasada može privući pogled, ali pitanje je što prostor omogućuje izvođačima i publici. Tko može vidjeti? Odakle stiže glas? Kako se mijenja odnos ako netko promatra s ruba?

To nisu upute za organiziranje događaja na javnoj površini. Stvarna izvedba traži odgovarajuće dozvole, pristup i dogovor s odgovornima. Ovdje promatramo umjetnički odnos između zadanog mjesta i novog događaja.

U gradu snažnog kulturnog pamćenja lako je pretpostaviti da prostor već sve govori. Kazalište može učiniti upravo suprotno: poznato mjesto prikazati kao neobično. Najbolji zapis tada ne nabraja samo znamenitosti, nego objašnjava što se u načinu gledanja promijenilo. Između činova ne predstavlja nijedno kazalište i ne objavljuje službeni raspored predstava.